U selu Ugrine, kod Bribira, u Hrvatskom primorju a na dogledu kršnog Velebita petog aprila 1814. godine, rodio se Josif Pančić. Josif je bio četvrto dete svojih roditelja, koji su, inače, bili vrlo siromašnog stanja. Ali kao i svi Primorci sa krša, za koje se može reći da su sinovi prirode, jaki i gorostasni telom, otporni i nepokolebljivi duhom, tako je i porodica Mare i Pavla Pančića podnosila uspravno tegobe života.

Dok još nije prirastao za školu Josif je živeo u roditaljskoj kući, u društvu svoje braće i sestara. U tom vremenu preležao je i boginje, od kojih mu je na licu ostalo tragova i u poznim godinama.

Prema materijalnim sredstvima svoga oca nije imao uslove za školovanje i ostao bi svakako nepismeno seljače. Ali njegov otac je imao brata Grgura koji je bio župnik u Gospiću. Po običaju koji je vladao među sveštenicima  u primorju, kada je Josif dospeo za školu, uzeo ga je kod sebe stric i doveo u Gospić gde je i završio Osnovnu školu. Nastava je bila na Nemačkom jeziku koji je on ubrzo savladao. U toku svog školovanja u Gospiću ključni čovek koji je Josifa uveo u svet botanike bio je lokalni lovac, inače penzionisani major Živojin Juričić, sa kojim je vikendom odlazio u prirodu. Josif je još tada uočio raznovrsno bilje, upoznao je tada sve Ličke ptice, posmatrao njihov let, slušao njihov cvrkut. Ova posmatranja i istrašivanja u ranoj mladosti urezala su se duboko u svest Josifa Pančića, pa je o tome kasnije dosta pisao kao, poznati i čuveni naučnik.

Po završetku Osnovne škole stric ga šalje dalje na školovanje u Riječku gimnaziju, koju je on nakon šest godina i završio. Većina predavanja u gimnaziji je bila na latinskom jeziku.  Josif je još naučio i Italijanski i Francuski jezik. Ovo dosadašnje poznavane jezika poslužilo mu je kasnije u životu. Po završetku gimnazije želja roditelja a i samog strica dobrotvora je bila da Josif postane sveštenik, ali Josif je hteo mnogo više…

Upisuje Zagrebačku Akademiju i godine 1830 stupio je u ”mudroslovno odeljenje” tadanšnje Velike škole u Zagrebu.

Veliki grad mu je pružio mnogo više uslova za školovanje i usavršavanje. Bilo je dosta biblioteka, a poznavanje više stranih jezika širilo mu je vidike što je uslovilo slabijim učenjem osnovnih predmeta. Kasnije je on to sve savladao i uspešno završio Zagrebačku Akademiju.

U Zagrebu se upoznao sa nekim Mađarima koju su mu govorili o Peštanskom Univerzitetu. Njihovo pričanje je zanelo Pančića i on počeo razmišljati da upiše medicinu u Pešti. Tako po završetku druge godine studija Pančić 1832. godine dolazi u Peštu i upisuje medicinski fakultet.

Za njegovu dalju duhovnu delatnost bila je presudna školska 1832/1833 godina. Te godine je slušao prof.Sadlera koji je držao predavanja iz botanike na latinskom jeziku. I od prvog kontakta Pančić se zaljubljuje u botaniku. Zbog nedostatka novca u Pešti je vodio prilično težak život. Zato je bio prinuđen da daje časove iz Italijanskog i Francuskog jezik.

Zahvaljujući druženju sa grupom Engleskih radnika koji su gradili most, Pančić savlađuje i Engleski jezk. A već dugim boravkom u Pešti naučio je i Mađarski jezik.

Zbog nedostatka novca studije su mu se odužile. Mala finansiska injekcija od strane strica je urodila plodom te on studije ubrzano završava 7.septrmbra 1842.godine.

Doktorsku disertaciju branio je  iz predmeta botanike ”Taxologija botanica”.

Po završetku studija nastupaju teški dani za Pančića, nije bilo posla. Posao lekara u to vreme bio je vezan za ratove i ekspedicije, što nije bilo tada u to vreme.

Te se on nastanjuje u Banju Gergelez  u Budimu gde on otvara privatnu praksu, ali i to mu je bilo loše rešenje, tako da se odlučuje da pomaže drugim starijim lekarima kod negovanja opsno bolesnih bolesnika da bi preživeo.

Seli se u severni Banat kod porodica Hofman i Mederšpah koje su tražile učitelja za već svoju odraslu decu i tako Pančić doktor celokupne medicine postane domaći učitelj i lekar zašta je primao 400 forinata godišnje i imao besplatan stan.

Na ovom poslu proveo je dve godine i nije se žalio na dane provedene u ovom Banatskom selu. Slobodno vreme provodio je u društvu činovnika rudnika Rukberga,silazivši u okna upoznao se sa mineralima i stenama i zapazio mnoge mineraloško geološke pojave. Povremeno je išao na dalje eksursije u Hacešku dolinu i penjao se na Karpatske Gore, silazio u Mehadiju i okolinu Kazana i odlazio na žive peskove između Kovina i Vršca. Tako da je upoznao mnoge florističke retkosti.

Kada su deca završila školu Pančić ostaje bez posla i godine 1845. godine prelazi u Beč, ponevši sa sobom kompletnu zbirku biljaka i minerala.Otišao je odmah u prirodnački muzej radi tačnije odredbe svojih biljaka. A sem toga pohađao je predavanja prof.Egdlihera, onda čuvenog botaničara.U Beču se Pančić upoznao sa Vukom Karadžićem i Miklošićem.

Može se slobodno reći da je poznastvo sa Vukom bilo predsudno za dalji Pančićev život. Družeći se sa Vukom, Pančić polako upoznaje lepote Srbije, Bosne i Hercegovine, te mu se rađa ideja i želja da što pre poseti te krajeve. Vuk obećava da će mu u svemu pomoći, pa zajedno planiraju ekspediciju kojom će posetiti zapadnu Srbiju i istočnu Bosnu. Kroz priče sa Vukom, Pančić se prvi put upoznaje sa Omorom ili Frenom, kasnije nazvanom Omorikom. Vuk odlazi u Rusiju po novčanu pomoć koju ne dobija, pa se Pančić sam odlučuje da dođe u Srbiju. Vuk mu daje podršku i savetuje ga da traži posao u Užičkom kraju jer je tu blizu Bosna, a to je zanimljivo područje što se tiče botanike.

Godine 1846. u maju mesecu, Pančić pređe u Srbiju i dođe u Beograd sa preporukom Vuka Karadžića. Ali kako Vuk nije bio u dobrim odnosima sa tadašnjim vlastima Pančića prvi put odbiše i proglasiše ga sumnjivim a sve to zbog kako je stajalo u obaveštenju ”govorio je dosta stranih jezika, bio je lekar, a traži Užički kraj, nerazvijavjen u to vreme”.

Te godine javi se neka opasna bolest među radnicima fabrike stakla u selu Mileševu, okruga Jagodinskog. I Pančića po preporuci Avrma Petronijevića postaviše za lekara. Tamo je ostao pola godine, dok bolest nije popustila. Odatle odlazi na Crni Vrh, gde je skupljao biljke. Naizad posle Nove godine 1847. Pančić se preko Kragujevca vratio za Beograd, i tu uskoro sazna da je postavljen za fizikusa u Negotinu. Ali kako je Pančić proveo oko šest meseci u Jagodini  i upoznao se sa velikim brojem ljudi, to su ga Jagodinci tražili za lekara. Te je on naposletku i završio u Jagodini. Za vreme boravka u Jagodini Pančić se penje na Kopaonik i Rudnik i piše prvu bataniku Srbije. Usled postignutih inzvarednih rezultata po pitanju nauke Pančića pozivaju za Beograd da predaje na tadašnjem univerzitetu ili Višoj školi, Liceju. Čiji će on kasnije biti i doživotni rektor.

U Beogradu Pančić se još ozbiljnije posvećuje nauci, dobija mnoštvo nagrada i zasluga.

Kao rektor  Velike škole Pančić je po odobrenju Ministarstva prosvete putovao radi naučnih ekspedicija  i istraživanja po Fruškoj Gori. Ali se tamošnjim vlastima učini on podozriv, pa i sumnjiv, i one ga odvedu u karlovački magistrat na saslušanje. Odatle ga sprovedu stražarno u Varadin, gde ga pritvore. Onda su traženi podaci o njemu sa zvanične strane. Tek su ga tada pustili. Iako je Pančić bio poznat kao jedan od ozbiljnijih i uvaženih naučnika, koji se samo svojom naukom bavi, njega su ipak na predlog Ministrastva unutrašnjih poslova, a na osnovu člana 45.zemaljskog ustava postavili za kneževa poslanika u Narodnoj skupštini, za 1870. godinu. Tako da je postao poslanik.

U vreme srpsko-turskog rata vršio je dužnost šefa vojne bolnice u Beogradu. Od vojne dužnosti razrešen je 27. februara 1878. godine.

Nakon rata oslobođene  mnogobrojne teritorije  koje su bile pod turskom vlašću  i potpuno neispitane. Iako već star čovek, Pančić se sa mladalačkim zanosom odaje ispitivanjima i proučavanju novijih krajeva.

Ali usled stalnih napora prilikom ekskurzije, koje je izvodio pod stare dane, Pančić je počeo poboljevati. Te je on tražio da ga smene i penzionišu, ali to mu nije dozvoljeno.

Svojim radom na nauci na usavršavanju prosvete i unapređenju poljoprivrede, Pančić je stekao veliki ugled. Ondašnji Predsednik Ministarstva saveta piše 22 oktobra Ministru prosvete da je ”Njegovo Veličanstvo Kralj blagovoleo na predlog moj, najvišim ukazom od 19  t.m.postavili g.dr.Josifa Pančića, profesora Velike škole,za člana Državnog saveta”.

Kada je postao član Državnog saveta, Pančić je imao 71 godinu života.

Na uskrs, petog aprila 1887. godine, objavljen je ukaz, kojim je Kralj naimenovao prve članove Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti, a na osnovu člana 11. i 29. njenog osnovnog zakona prvog marta 1887. godine. Između 16 imenovanih akademika, ime Josifa Pančića našlo se na prvom mestu. Istog dana je objavljen ukaz, kojim je akademik dr Josif Pančić postavljen za predsednika Srpske akademije nauka na tri godine.

Umoran od napora i prevelikih obaveza Pančić završava u postelji. Krajem 1887. godine piše i svoj testament.

Pred osvitak zore 25 februara 1888. godine, u 4.30 časa izjutra, u 74 godini života, umro je Josif Pančić